Svaka Liturgija na Rumiji je osobeni doživljaj. Ipak, jučerašnja, 28. decembra 2024. godine, bila je od onih koje se pamte.
Snijeg je nekoliko dana ranije napadao i prekrio čitav put od manastira Svetog Sergeja Radonješkog do vrha planine. U odlasku, bio je smrnut i veoma klizav. Na pojedinim dionicama nije ulijegao pod stopalima. Na jednom mjestu vide se tragovi širokih stopala, vjerovatno medveđih. I pod njima, zaleđeni snijeg ulegao je tek toliko da se razaznaju. Od prevoja Dolac od Rumije (kojeg mnogi pogrešno zovu „Mala Rumija“) duvao je snažni ledeni sjeverni vjetar, podižući veoma sitne komadiće leda koji su udarali u lice kao šrapnel.
Taj vjetar namalterisao je crkvu snijegom, koji se potom zaledio. U crkvi, takođe snijeg. Upumpao ga je silni vjetar kroz kamenje i između dasaka poda.
Ispelo se nas 27, svi koji smo i pošli na Liturgiju. Najmlađi, deveteogodišnji Uroš Bojić. Došao je sa majkom.
Ledeni vjetar sve nas je ugurao u malenu Rumijsku crkvu. Temperatura -4˚C. Ponijeli smo malu plinsku grijalicu. Grijalica i naša tijela nijesu temperaturu u crkvi podigli iznad 0˚C.
Pogled sa Rumije kao iz dječje mašte. Lovćen kao na dohvatu ruke. Sa suprotne strane, u Skadru se vide zgrade. Poprečno, sa jedne strane Bar i Jadransko more, sa suprotne Skadarsko jezero sa čudesnim ostrvima na kojima su drevni manastiri.
U povratku, do Doca od Rumije i dalje duva ledeni vjetar i snijeg je smrznut. Niz padinu od Doca je zavjetrina i snijeg je omekšao. Dobrim dijelom je dubok i sada stopala propadaju. Veoma je klizavo i lako se pada.
U manastiru, monahinje su nas, kao i svaki put, nahranile. Već se bilo smračilo kada smo se vratili u Bar.
Nakon dugo vremena, u Rumijskoj crkvi bilo je suvo. U novembru smo zatvorili sve otvore na njoj, uglavnom nastale 2018. godine kada nas je tadašnja crnogorska vlast naprasno prekinula u ispunjenju predačkog zavjeta naroda podrumijskog kraja, kada nam nije dopustila da u crkvu ugradimo kamenjene vjekovima iznošeno upravo da bi se njime sagradila crkva.
I, ovo je bila prva Liturgija na Rumiji na koju smo pošli putem koji je od Bara do Veljih Mikulića sav asfaltiran. Lokalna barska vlast je asfaltirala odranije preostalu dionicu veoma lošeg makadama dužine skoro kolimetar.
Bio je ovo jedan od onih dana kada čovjek osjeti Božije prisustvo. Žrtveni trud odlaska na Liturgiju u Rumijskoj crkvi u veoma teškim vremenskim uslovima nikome od hodočasnika, koji su sve vrijeme jedni drugima bili na pomoći, nije teško pao. Zaista, pregaocu Bog daje mahove. Zaista, nad čovjekom je neprekidno Božija ruka ispružena svakome ko hoće svojom žrtvenom ljubavlju da je se prihvati.
Tekst: Protojerej Jovan Plamenac
