Otac Ljubomir Jovanović načalstvovao je Svetom liturgijom koja je u Hramu Svetog Jovana Vladimira služena na praznik vaskrsenja Lazarevog – Lazarevu subotu. Sasluživali su mu protojerej-stavrofor Slobodan Zeković i protojereji Jovan Plamenac i Mladen Tomović. Na liturgijske vozglase odgovarali su Vasilije Uskoković i Radmila Vujanović.

„U Svetom pismu, navodi otac Slobodan u svojoj besjedi, imamo mnogo zapisanih primjera kako je Gospod silom svojom božanskom ili na molitve njegovih ugodnika podizao mrtve. Imamo takvih primjera i u Jevanđelju zapisanih. Znamo da je Gospod vaskrsao umrlu Jairovu ćerku, pa onda sina nainske udovice. Čitamo i u djelima svetih apostola da su i oni blagodaću Božijom činili slična znamenja. Ali nigdje nije zapisano da je neko podigao mrtvaca koji je 4 dana mrtav u grobu ležao. Jer ovi pobrojani primjeri obično su se dešavali neposredno nakon što je nastupila smrt.

A ovdje, kako opisuje Sveto Jevanđelje, Lazar je 4 dana mrtav u grobu ležao, i već su se uveliko pokrenuli prirodni procesi raspadanja ljudskog tijela. Kada je Gospod došao u Vitaniju i kada se sreo sa Martom i Marijom, sestrama Lazarevim, i kada je On tražio da ga odvedu na grob i da se grob otvori, Marta mu kaže: Nemoj Gospode. Već je 4 dana u grobu i zaudara.“ A Gospod je tješi: „Ako vjeruješ, sve je moguće onome koji vjeruje.“

I vidimo koliko je Gospod volio Martu i Mariju i Lazara brata njihovog, da došavši na mjesto gde je bio pogreben Lazar i vidjevši njegove sestre i rodbinu, i prijatelje kako plaču, da se i sam potresao i zaplakao. Nismo na drugim mjestim u Jevanđelju, makar nije zapisano, čitali da je Gospod zaplakao. A ovdje, zaplakavši za svojim prijateljem, on je zaplakao i za čitavim ljudskim rodom, koji je zbog grijeha otpao od Boga. A otpavši od Boga, postao i smrtan i postao rob smrti, grjeha i đavola. I upravo zbog toga, da bi nas oslobodio od tih neprijatelja, da bi oslobodio čitavi ljudski rod, Gospod je došao, postao jedan od nas i sebe dobrovoljno unizio, da bi nas pale opet podigao, preobrazio i obnovio ljudskim grjehom narušenu zajednicu Boga i čovjeka. I Gospod, Tvorac neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog, silom riječi svoje, kojom je sazdao sve, vaskrsava i umrloga Lazara, poziva ga: „Lazare iziđi napolje.“

I dešava se to veliko čudo i znamenje. Onom koji je već počeo da se raspada, silom riječi Božije, obnavlja se život, njegova duša vraća se u tjelo, svi sastavi ljudskog tjela opet se obnavljaju i Lazar izlazi uvijen pogrebnim povojima. I to veliko znamenje koje se desilo, bilo je i jedan od povoda što je narednih dana onako svečano Gospod dočekan u Jerusalimu. Izašlo je i staro i mlado. Pogotovo su se djeca radovala i uzvikivala: „Blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje, Car Izrailjev.“ Ali opet ćemo vidjeti za samo nekoliko dana koliko je slabo bilo to oduševljenje, koliko su ljudska slabost i strah za kratko vreme preovladali, da će opet veliki dio toga naroda koji ga je oduševljeno dočekao uzvikivati Pilatu: „Raspni ga, raspni.“ Toliko smo mi slabi i nemoćni i samo je sila Božija, blagodat Božija ta koja nas može utvrditi i iscijeliti od svake naše slabosti tjelesne i duševne. Iscijeliti nas i od malovjerja i od straha i od svake druge nemoći kojima čitavi ljudski rod robuje.

Veliki su i divni ovi dani. Ova dva znamenita praznika u kojima se nalazimo, kojima je Gospod utješio svoje učenike i pripremio ih, iako je kod njih kasnije zavladao strah i panika, i utvrdio za one velike i strašne dane i događaje koji su se zbiti. Zato i mi ove svete dane da se potrudimo da posvetimo Gospodu. Veliki su dani pred nama. Svakako svi imamo i svoje obaveze, ali da se potrudimo u ove svete dane strasne sedmice, da ne gubimo svoje vrijeme na brojne druge nepotrebne stvari, nego da ih zaista posvetimo Gospodu. Da se molimo i u domu svome, i da dolazimo na bogosluženja u naše hramove i da tako uzmemo učešće i mi u toj velikoj tajni ljubavi Božije. I ako Bog da, da se udostojimo da u svoj punoći osjetimo i radost i svjetlost Hristovoga vaskrsenja.“

Tekst/foto/video: Dejan Vukić