U Nedelju 9. po Duhovima služena je Sveta Liturgija u hramu Svetog Jovana Vladimira u Baru. Načalstvovao je jerej Slaven Jovičić, paroh u Grubišinom Polju (Mitropolija zagrebačko-ljubljanska). Sasluživali su mu protojerej-stavrofor Slobodan Zeković namjesnik barski i starješina hrama Svetog Jovana Vladimira, protojerej Ljubomir Jovanović, protojerej Mladen Tomović i jeromonah Agatanglel Budišin profesor Minske duhovne akademije.

Svoju besjedu, nakon pročitanog začala iz Svetog Jevnđelja, otac Slaven započeo je utiskom o barskom hramu obrativši se ocima saslužiteljima i prisutnom vjernom narodu.

„Visokoprečasni i časni Oci, draga braćo i sestre, draga duhovna djeco Božija. Evo nas u današnji dan Svete nedelje. Dana u koji služimo Liturgiju tokom cjele godine, dana koji je simvol Vaskrsenja. A ja, ovdje služeći Svetu Liturgiju, braćo i sestre, oduševljen veličinom i ljepotom ovoga hrama, ovoga svoda pod koji smo okupljeni u zajednicu. Sabor Svetih. Oduševljen ovim gradom, ovom portom, ovim pobožnim ambijentom. Nemam drugih riječi osim riječi pozdravnih koje je je upućivao sveti Serafim Sarovski, sveruski i svepravoslavni svetitelj: „Hristos Voskrse, radosti moja.“

Draga braćo i sestre, evo rekoh, sakupili smo se po promislu Božijem, po Njegovom dopuštenju da služimo Svetu Liturgiju koju je i sam Gospod Isus Hristos ustanovio još u veliki četvrtak na Tajnoj večeri, blagoslovivši hleb, pretvorivši ga u svoje tijelo, i vino pretvorivši ga u svoju krv i rekavši: „Ko jede i pije ovo, mene prima.“ Braćo i sestre, Sveta Liturgija, kao najveće i Saborno bogosluženje Pravoslavlja, Pravoslavne Crkve, bogosluženje nad bogosluženjima, uvijek se sastoji iz dva dijela. Dijela oglašenih, prvog dijela, i drugog dijela vjernih ili kanona Evharistije. Evo mi ovdje, u prvome dijelu, kako tipik Crkve nalaže, uvijek čitamo Sveto Jevanđelje, da bi ga čuli i oni koji ne mogu da ostanu na drugome dijelu Svete Liturgije, na dijelu vjernih.

Da oni koji nisu kršteni, a oni katihumeni koji se spremaju za krštenje, da bi mogli čuti Sveto Jevanđelje. A onda činimo kanon Evharistije da bi se mogli pričestiti sa Gospodom, sjediniti svi oni koji su kršteni u našoj Svetoj, Sabornoj i Apostolskoj Crkvi.

Braćo i sestre, čuli smo odlomak iz Svetog Jevanđelja po Mateju u ovu devetu nedelju po duhovima. U nedelju koja se nalazi u Velikogospojinskom postu. U nedelju koja je između preobraženja Gospodnjega koji smo proslavili, koje još slavimo, a isto tako u nedelju pripremajući se za Veliku Gospojinu, praznik Presvete Bogorodice.

Evo, u tom Velikome i strogome Gospojinskom postu, između ova dva velika praznika, čuli smo ovo divno Jevanđelje koje govori kako su učenici Hristovi bili na lađi, na sred mora, dok je Gospod bio na obali i nasamo se molio. Međutim, došao je vjetar, došla je bura, došlo je iskušenje prema njihovoj lađi, i oni su zavapili Gospodu. Zavapili su da ih spasi, jer svojimi sopstvenim silama i ljudskim moćima nisu mogli ništa da učine kako bi se spasili.

I Gospod je pošao prema njima, pošao je po vodi, pošao je po moru da hodi. I približivši se njima, ugledao ga je Petar sa apostolima i učenicima. I posumljali su, po svojim ljudskim slabostima, prepali su se. To je u čovjekovoj prirodi. Posle praroditeljskog grijeha, posle pada, da imamo te mračne momente, da imamo momente straha, da imamo momente sumnje.

Hvali nam povjerenja u Boga. Vjera u Boga nije ništa drugo, kako kaže njegova svetost, naš najsvetiji patrijar, do povjerenje u Boga. To je vjera u Boga.

Da se mi njemu predamo, da imamo povjerenje, da će sve učiniti za nas, a da mi učinimo ono što je do nas, u našim ljudskim moćima. I onda ne treba da se bojimo. Tako i apostoli. Izgubili su povjerenje, uplašivši se od jakih talasa, međutim Gospod im se javlja. Iako ga čuju, oni još nisu vjerovali da je to Gospod.

Mislili su da je neka utvara, a Gospod ih opet blagosilja i govori da je to On, da se ne boje. I kada je prišao, smirio je lađu, ušao, i učenici su se poklonili, putujući u zemlju Genisaretsku, Gospodu, videjeći ga u istini njegovoj.

Braćo i sestre, svaki hram, svaka crkva, je lađa naša, u kojoj mi bivamo, u kojoj plovimo, od svoga rođenja, kroz ovozemaljski život, do svoga vaskrsenja, do vječnosti.

I kada se nalazimo u ovome životu, često puta, kao apostoli, osjetimo buru u životu svome, osjetimo ljuljanje, osjetimo potapanje, osjetimo prijetnju po život. I neki od nas učine apostolski, pa se pomole Gospodu da ih Gospod izbavi. Pomole se Bogu da im Bog bude milostiv, kao što su apostoli učinili, pa čak i posumnjaju u moć Božiju, ispituju, propituju. A neki, bezdvosmisleno, bez pitanja, učine o vjeri svojoj i krenu Gospodu i Gospod njima u susret, bez sumnje.

A opet neki ostanu u tami ovoga svjeta, potapajući se dublje i dublje, tražaći pomoć kod neadekvatnih ljudi, nadajući se u neadekvatna riješenja, tumarajući ovim svijetom. A to često završi posledicom depresije, psihičkih, fizičkih i svih drugih bolesti. Jer mi kada smo sa Gospodom i u Gospodu, kada prepuštamo svoj život Bogu, mi se prepuštamo molitvi i razgovaramo sa Njim, a kada se prepuštamo nekoj ovozemaljskoj varijanti, mi onda kovitlamo misli svoje, kuda ćemo i kako ćemo? A kovitlanje negativnih misli, misli koje ne možemo da ispustimo iz sebe, koje zamaraju naš um, nije ništa drugu do depresija i psihički stres koji nas gura u dalju tamu.

Zato, braćo i sestre, poučeni svetim Jevanđeljima, poučeni svetim ocima, a najprije, Gospodom Isusom Hristom, koji je boravio 33 godine sa nama, koji je ustanovio misiju Crkve svoje, koji je ustanovio Crkvu svoju, mi ne treba da se nikoga bojimo, od nikoga da strijepimo, nego da se Bogu molimo, i zdravi da budemo, i spasenje i vaskrsenje svoje dostojno da čekamo.

Sveti patrijarh Pavle je govorio: „Ako si sa Gospodom, koga se bojiš? Ako nisi sa Bogom, čemu se nadaš?“ Braćo i sestre, vi ste ovdje uvijek. Znam da ima ovdje i gostiju, ali većina je domaćih parohijana. Vi ste ovdje uvijek pokazivali tvrdu vjeru svoju. Kroz vjekove. Od Svetoga Save pa do danas, na prostorima Mitropolije crnogorsko-primorske narod je bio odlučan i znao je šta hoće. Posledica te dobrote, posledica vjere, posledica življanja u Bogu jesu ovi divni hramovi, kada prođemo Mitropolijom.

Ne zna se koji je ljepši, koji je velelepniji. U arhitekturi, u vjeri i ljubavi, i svemu onome što je u njih ugrađeno. Nema im i mjere, osim da im se divimo, u njima da služimo i da se u njima pričešćujemo. Braćo i sestre, vi je ovdje sigurno, na moru i na kamenu, znate kako je biti pravoslavan, kako je biti hrišćanin.

Ovde su mnogi oci od Makedonije do Dalmacije, preko Crne Gore, a i sam Apostol Pavle, propovjedali. Naše predke vjeri učili, a vi hvala Bogu, svojim primjerom nastavili. Braćo i sestre, ostanite u vjeri apostolskoj.

Ne sumnjajte u Gospoda. Bez obzira kakva su iskušenja, kakve su zemaljske vlasti, kako se odnosi prema nama javnost, mi sa Gospodom i u Gospodu ostaćemo do kraja. Jer apostol koji je naš čtec čitao, kaže: „Svi smo mi hram Božiji. I ko hoće hram da razori, i Bog će njega razoriti.“

Ako sebe pretvorimo u hram Božiji, ako postimo, ako se pričešćujemo, sa Hristom sjedinjujemo, bližnjega volimo, zapovijesti Božije držimo, svako ko na nas digne mač, razoriće se sam silom Božijom. Ako mi nismo Hristovi, onda ćemo biti predmet razaranja. Sveti apostol Pavle je rekao: „Ako ljubavi nemam, onda sam zvono koje zveči, ili kimval koje ječi.“

Hvala Bogu, ovdje se i ljubav osjetila. Prvenstveno vaših sveštenika, prema nama koji dođemo sa strane. Otaca, a onda i svih Vas koji ovdje blagočestivo ispuniste ovaj hram. Neka bi Gospod dao da se i u buduća vremena okupljamo, da se Bogu molimo, ime Njegovo slavimo, da Gospojinu Veliku, Njeno Vaznesenje u zdravlju dočekamo, i da se svakda u Gospodu radujemo. Živjeli. Bog vas blagoslovio. Svako dobro dao. I u nadi, veselju, zdravlju, da poživimo ostatak života.“

Tekst/foto/video: Dejan Vukić