U nedelju petu Velikog posta – Gluvnu služena je Sveta liturgija u Hramu Svetog Jovana Vladimira. Načalstvovao je otac Ljubomir Jovanović, a sasluživao mu je otac Slobodan Zeković. Hor „Sveti Jovan Vladimir“ kojim rukovodi profesorica Maja Basarab odgovarao je na liturgijske vozglase.
Prota Slobodan svoju besjedu započeo je tumačeći začalo iz Jevanđelja po Marku u kome Jakov i Jovan, sinovi Zevedejevi traže od Gospoda da sjednu jedan sa desne strane, a jedan sa lijeve strane Gospodu u slavi Njegovoj. I Gospod im kaže: „Ne znate šta ištete; možete li piti čašu koju ja pijem, i krstiti se krštenjem kojim se ja krstim?“ A oni mu rekoše: „Možemo.“ A Isus im zatim govori: „Čašu, dakle, koju ja pijem ispićete; i krštenjem kojim se ja krstim krstićete se, ali da sjednete s desne strane meni i s leve nije moje da dam, nego će se dati kojima je pripremljeno.“ I čuvši to desetorica se počeše srditi na Jakova i Jovana, jer su pomislili da oni iz svoje gordosti žele da prigrabe slavu i čast. I onda im Gospod daje pouku o smirenju.
A On je taj, kaže otac Slobodan, koji je pokazao krajnje smirenje, unizivši sebe radi našega spasenja iz prevelike ljubavi prema svakome čovjeku.
„Pa kaže: „Vi znate da vladari ovoga svijeta gospodare nad ljudima, ali među vama da ne bude tako, nego onaj koji hoće da bude veliki da svima služi i koji hoće da bude prvi da svima bude sluga.“ A primjer toga, dakle, krajnjega smirenja i beskrajne ljubavi, upravo nam je Gospod pokazao. A mi, kao njegovi učenici i sledbenici, treba da se trudimo da se u svemu Njemu, Gospodu našem, koji je savršeni Bog i savršeni čovjek, upodobljavamo. Gospod je, dakle, pokazao to krajnje smirenje, postavši jedan od nas, unizivši sebe. On, budući savršeni Bog, ovaplotio se od Presvete Djeve Bogorodice, postao jedan od nas, postao čovjek, u svemu nama podoban osim u grijehu. I onda radi našega spasenja iz krajnjega smirenja pretrpio i poniženje, i pljuvanje, i šibanje, i sramnu smrt, raspeće, pogrebenje. Radi svakoga od nas.
I to, draga braćo i sestre, nikada ne smijemo da zaborovimo – da izostavimo iz svoga uma, iz svoga srca, koliko smo skupo plaćeni. Svako od nas, svaki čovjek. Da je radi našega spasenja, radi našega obnovljenja, obesmrćenja, jedinorodni Sin Božiji svoju prečistu krv prolio. Dakle, plaćeni smo skupo i preskupo krvlju jedinorodnoga Sina Božijega.
I toj svetoj tajni, toj ljubavi Božijoj, uvijek da se sa poštovanjem, sa strahom, sa trepetom klanjamo. I na tu, na takvu ljubav, dakle, samožrtvenu, koja cijeloga sebe daje onome koga volimo, na takvu ljubav, ljubav savršenu, Gospod nas danas poziva kroz ovo Sveto Jevanđelje. Da budemo spremni da svaku sebičnost i egoizam bacimo pod noge. Jer kaže opet Sveto Pismo, da se gordima Bog protivi, a onima koji su smirena srca, njima Gospod daje blagodati, njima se otkriva, u njima se nastanjuje. To da imamo na umu i da se trudimo, da zaista sebe izgrađujemo u duhu smirenoumlja. Da budemo svjesni svih svojih slabosti, svojih grijehova, svojih nemoći i da iz dubine toga smirenja vapijemo ka Gospodu, Ocu našem Nebeskom, da nam milostiv bude i da nas pomiluje. I samo takva molitva iz smirenoga srca, biva od Gospoda prihvaćena i uslišena, i Gospod daje svoju blagodat i sve svoje darove onima koji u Njega vjeruju i iz dubine smirenja srca svoga mu se mole.“
Zatim se otac Slobodan osvrnuo na drugo začalo koje se čitalo na današnji praznik, a koje govori o velikom pokajanju žene grešnice koja je u kući farisejevoj svojim suzama kvasila noge Gospodnje, kosom glave svoje ih otirala, celivala ih i mazala mirisom.
Prota Slobodan pita zašto se ovo Jevanđelje danas čita? Zato, kaže on, što danas, u petu nedjelju posta, Crkva pravoslavna molitveno proslavlja takođe bludnicu nekadašnju, sličnu ovoj iz Jevanđelja, prepodobnu Mariju Egipćanku, čije žitije predstavlja najpotresniji i najljepši primjer pokajanja u istoriji Crkve.
Zatim je otac Slobodan nadahnuto govorio o životu ove velike ugodnice Božije, da bi svoju besjedu završio poukom.
„Divan primjer pokajanja i nama pouka, da ne postoji taj grijeh, ma koliko on bio težak i gadan, koji može biti veći i jači od ljubavi Božije. Ono što Gospod od nas očekuje, jeste naše iskreno pokajanja i promjena života. Naravno, da mi ne možemo imati takav podvig kakav je imala sveta Marija, zato je on i istaknut svima nama kroz vijekove. Svim hrišćanima kao primjer. Ali nam njen primjer pokazuje silinu ljubavi Božije i koliko se Gospod raduje svakom pokajanom čovjeku. To je nama, dakle, pouka. Šta god da nam se desi po našoj ljudskoj slabosti, kako nisko da padnemo, nema mjesta za tugu, nema mjesta za očajanje. Nego iskreno pokajanje i trud da promijenimo svoj život. Na to nas poziva i današnji praznik, Svete Marije Egipćanke. I ove pouke koje smo čuli, jevanđelske, na to nas pozivaju. Na to nas poziva i ovaj cijeli post koji postimo. Na tu promjenu života, na istinsko obraćenje i povratak u zagrljaj Oca našeg nebeskoga.“
Tekst/foto/video: Dejan Vukić
