Otac Ljubomir Jovanović načalstvovao je Svetom Liturgijom koja se u Nedelju 11. po Duhovima služila u sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira u Baru. Sasluživali su mu protojerej-stavrofor Slobodan Zeković i protojerej Mladen Tomović. Hor Svetog Jovana Vladimira odgovarao je na liturgijske vozglase.
Svoju besjedu otac Slobodan, nakon što je otac Ljubomir pročitao začalo iz Svetog Jevanđelja, započeo je obraćanjem prisutnom narodu o toj divnoj pouci koju je Gospod uputio apostolima i onima koji su tu bili prisutni i slušali. Ali, naglašava otac Slobodan, preko zapisane riječi Božije, preko Svetoga Jevanđelja, ta pouka, ali i opomena na kraju, koju smo čuli, upućena je svakome od nas. Upućena je svakome čovjeku u svim pokoljenjima do skončanja svijeta i vijeka.
Gospod, kaže prota Slobodan, kada je stvarao svijet kao krunu svoje tvorevine, stvorio je čovjeka od praha zemnoga i udahnuo mu dah života. I kaže Sveto Pismo da je Gospod čovjeka stvorio po liku i podobiju svome. Dakle, svaki čovjek jeste ikona Boga živoga, i to što kažemo da je stvoren po liku Božijem, to je ono što je dato svakome čovjeku.
Ovo drugo što kaže Sveto Pismo da je čovjek sazdan da bude podobije Božije, to je ono što je zadato svakome čovjeku, da se u svemu upodobljavamo Gospodu. Da se upodobljavamo Hristu, koji je bio savršeni Bog, jedinorodni Sin Božiji, drugo lice Svete Trojice. Ali ovaplotivši se od Presvete Djeve Bogorodice i postavši jedan od nas, On je bio u svemu i savršeni čovjek, i ostavio nam primjer, lični svoj primjer, kako treba i mi da se trudimo i da se upodobljavamo u svemu. Da budemo savršeni kao što je On savršen. A to je dakle poziv da se iznad svega izgrađujemo u vrlinama, a za svaku vrlinu najljepši primer nam je upravo ostavio Hristos Gospod. Oni koji su se kroz svu istoriju, svim srcem i bićem svojim, trudili da ispune ovo prizvanje koje je dato svakoma čovjeku, oni su se upisali u vječnu knjigu života.
Neke od njih mi smo upisali u kalendare svetih. Gospod ih je proslavio silom i blagodaću svojom. Ali ima mnogo i mnogo onih, nama nepoznatih, koji su takođe kod Gospoda stekli slavu i blagodat i koji su postali građani Carstva nebeskoga.
Pored svih drugih vrlina, danas nam Gospod posebno ističe koliko je važno da budemo milostivi, koliko je važno da imamo ljubavi jedni prema drugima, ugledajući se u svemu tome na Gospoda našega. I koliko je važno da jedni drugima oprostimo sve. Da oprostimo ne samo jezikom i na riječima, nego kako Gospod kaže u današnjem Jevanđelju, da oprostimo svega srca. To na prvi mah, kad to čitamo, djeluje da to nije ni malo teško. Ali jeste. Ako preispitamo sebe, i za neku malu uvredu koju pretrpimo od brata svoga, od bližnjega svoga, koliko se uzruja naše unutarnje biće, naše srce, a to je plod naše sujete i naše gordosti, koja stoji kao grijeh nasuprot vrlinama smirenja, ljubavi, milostivosti i praštanja.
