U Nedjelju o bludnom sinu služena je Sveta liturgija u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira u Baru. Načalstvovao je namjesnik barski i starješina hrama protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, sasluživali su protojereji Ljubomir Jovanović i Mladen Tomović. Apostola je čitao bogoslov Marko Orlandić, dok je na liturgijske vozglase odgovaro hor „Sveti Jovan Vladimir“. Prisutnim vjernicima, nakon pročitanog začala iz Svetog jevanđelja, obratio se načalstvujući sveštenik.

Otac Slobodan svoju besjedu započeo je podsjećanjem da se nalazimo u pripremnim nedeljama za veliki Vaskršnji časni post koji je pred nama. I u tim pripremnim danima imamo divne jevanđelske pouke koje je Gospod izgovorio, ne samo onima koji su ga slušali kada je izgovarao ove besjede, nego svakom čovjeku, svakom ljudskom pokoljenju da kraja svijeta i vijeka. I jednako, kaže prota Slobodan, ta riječ Gospodnja sa velikom silom djeluje, i umrtvljene ljudske duše vaskrsava i pokreće na istinski trud i promjenu života.

Zatim se otac Slobodan osvrnuo na ove pripremne nedelje koje smo prošli.

Tako smo, nastavlja on, imali najprije ono Jevanđelje o cariniku Zakheju, koji je, čuvši za velika i slavna djela koja je Gospod činio po čitavoj Judeji, pa tako i u njegovom gradu Jerihonu, gdje je on živio, poželio da vidi Isusa.

„Pa on, budući mali rastom, čak je trčao da se popene na neko drvo, na divlju smokvu, da bi ga vidio, jer je oko Hrista uvijek bila velika gužva kuda god se On kretao. A Gospod koji poznaje srce i dušu svakoga čovjeka, vidio je tu njegovu želju, i mali plamičak vjere i želje za ispravljenjem života koji je tinjao u srcu Zakhejevom. Pa ne samo da se Zakhej udostoio da vidi Gospoda u toj masi, nego se udostojio da ga Gospod po imenu pozove: Zakheju siđi brzo, jer mi danas valja biti u domu tvome. I sjećamo se kakva se promjena i kakav preobražaj u srcu Zahejevom dogodio.

Pa onda u predhodnoj Nedjelji mitara i fariseja, Gospod nas poučava koliko je za naše spasenje pogubna duševna strast – gordost, kojom je bilo ispunjeno srce onoga oholog fariseja, koji je prividno na prvi pogled bio pravedan čovjek, ali ispunjen gordosti i sujete. I sav taj njegov trud spoljašnji pao je u vodu. A koliko je opet spasonosno smirenoumlje, kao jedna od najljepših vrlina, kojom se odlikovao onaj grešni carinik. Grešni ali pokajani. I koji se toliko smirio pred silom i ljubavlju Božijom, da nije htio ni oči svoje podignuti ka nebu, nego bijući se u prsa i gledajući u zemlju, vapio je: Gospode, milostiv budi meni grešnome. I kaže Gospod, on pokajani i smireni carinik, otide domu svome opravdan. Dakle, smirenoumlje kao sigurni temelj na kome ćemo graditi naše spasenje, svjesni svih svojih slabosti i svojih grijehova. Da se smirimo pred silom i pred ljubavlju Božijom, i da iz dubine srca svoga vapijemo ka Gospodu, da nam milostiv bude.

A danas opet nam Gospod daje pouku o velikoj sili pokajanja, ali isto tako nam daje iznad svega pouku o beskrajnoj ljubavi Božijoj prema svakom čovjeku. Daje nam Gospod pouku o dobrome ocu, Ocu našem nebeskome, pred kojim je svaki ljudski grijeh, ma koliko on bio i veliki i težak, jedna najobičnija kap u okeanu Božije ljubavi i Božije dobrote, Božijega milosrđa, koje Gospod bogato izliva na cijelu svoju tvorevinu. I vidimo da ovdje Gospod govori priču o čovjeku koji imađaše dva sina. Dobrome domaćinu. A taj dobri domaćin, dobri otac, jeste Gospod, Otac naš nebeski, koji sa istom ljubavlju miluje svakoga čovjeka i svima daje različite darove. A svakako da je među najvećim darovima, koje je Gospod dao čovjeku, dar slobode slobodne volje, jer Gospod kao dobri Otac ne želi nikoga da spasava na silu, nego hoće nas kao slobodna bića da sa tom slobodom od Boga nam darovanom i sa ljubavlju pristupamo Njemu i prebivamo u zajednici sa Njim.

I vidimo da Gospod po toj dobroti svojoj daje apsolutnu slobodu svojim sinovima. Pa tako i ovome koji odlazi iz zagrljaja očevog u zemlju daleku sa svim darovima koje mu je otac dao i te darove troši na nepotrebne stvari živeći razvratno, i uzaludno prosipa te darove Božije koje mu je Gospod darovao. Tu treba, braćo i sestre, svako da prepozna sebe samoga, jer svi mi, kada činimo grijeh, mi odlazimo iz naručja Oca našeg nebeskoga. Odlazimo u zemlju daleku u kojoj brzo ostajemo gladni i žedni, jer iskonska je glad čovjekova, dubinska, za Bogom i zajednica sa Bogom je jedino što čovjeku daje istinsku punoću i sadržaj i smisao njegovog života. A kada se udaljimo od te zajednice, iz toploga naručja Oca našeg nebeskoga, onda zapadamo u bijedu i u glad, kao što se to desilo sa ovim mlađim sinom.

I on, dakle, imajući tu dubinsku glad i žeđ u unutrašnjosti svoga bića, on pokušava sa nekom lažnom hranom da nađe sebe utjehu, a to je ovdje slikovito prikazano da je on, zapavši u veliku bijedu, otišao kod nekoga svinjara i ovaj mu je davao da čuva svinje, a on je želio da se nasiti onom hranom, roščićima, kako kaže Jevanđelje, koje svinje jeđahu. To je, dakle, to naše traganje kad se udaljimo od Boga, pa da onda na lažni način utolimo tu unutrašnju glad našeg unutrašnjeg bića. I onda, što nam se često dešava, idemo nekim pogrešnim putem, pa se okrenemo strastima tjelesnim koje čovjeku daju prividno lažno zadovoljstvo, misleći da ćemo time utoliti svoju glad, ali ne, ona biva još veća i još dublja. Ili na neki drugi način, u razne druge poroke i strasti, i tjelesne i duševne, i još u dublje udaljavanje od Boga padamo. A onda vidimo šta je tu jedini istinski lijek i jedina slamka spasenja, pružena ruka Božija svakome čovjeku. To je vjera i to je pokajanje.

Kad je došao do krajnje bijede, ovaj mlađi sin govori: Pa šta ja radim? Eno u domu oca mojeg obilje hrane i svakoga blagoslova za sve. Idem ocu svome, reći ću mu, oče sagriješih i nebu i tebi, i nisam više dostojan da se sinom tvoji nazovem, nego me primi kao jednog od svojih najamnika. I onda vidimo kada se on vraća domu očevom kakva je ta silina ljubavi Božije, ovdje opisana kao ljubav oca prema sinu svome zabludjelome.

Svi mi koji smo se udostojili toga dara Božijega da budemo roditelji, znamo koliko je duboka i jaka veza i ljubav roditelja prema svojoj deci. Ali ta ljubav roditeljska, braćo i sestre, samo je blijeda sijenka ljubavi Božije prema nama, prema svakom čoveku.

I vidimo reakciju očevu. Još izdaleka kad ga je ugledao, on se obradova, pa posla sluge da sretnu njegovog sina, da mu obuku najljepšu haljinu, da mu daju prsten na ruku. Dakle, vraća Gospod čovjeku pokajanom ono dostojanstvo koje smo izgubili i pogazili svojim grijehom.

I onda naređuje slugama, zakoljite ugojeno tele, da jedemo, da se veselimo, jer kaže, ovaj sin moj mrtav bješe i oživje, i izgubljen bješe i nađe se.

Tolika je radost na nebu za svakoga čovjeka koji se iskreno pokaje i krene da živi vrlinskim, čestitim, hrišćanskim životom po volji Božijoj i po zapovjestima Božijim. Dakle, Gospod nam je dao velike darove svima, a kao najveći dar, dar slobode. Ali taj dar slobode nosi sa sobom i veliku odgovornost.

Zato da budemo, draga braćo i sestre, odgovorni prema daru života koji nam je Gospod dao i prema svim drugim darovima, i da budemo trezveni i da se potrudimo. Jeste, mi padamo, stalno posrćemo po našim ljudskim slabostima, ali da se trudimo na tom putu ispravljanja sebe i pokajanja uvjek ostanemo i da to ne bude samo formalno kad naiđu dani posta. Sad je veliki post, sad ću malo da se uzdržim, malo da se popravim, pa kad dođe Vaskrs, onda opet udarim po starome. Ako tako radimo, a to nam se svima dešava, mi onda bivamo licemjeri.

A to nije dobro. Nego da se potrudimo. A za naš mali trud, ali da bude on iskren od srca, Gospod će nas stostruko nagraditi i dati nam snage i sile da na tom jedinom ispravnom istinskom putu vjere, pokajanja, ljubavi, dobrote istrajemo. I za taj naš mali trud, Gospod će nam veliku nagradu dati, otvoriti svoje očinsko naručje, primiti nas i zagrliti, kao što je to Gospod rekao u ovoj divnoj jevanđelskoj priči o bludnome pokajanom sinu. Priči koja nam otkriva neizrecive dubine i tajne ljubavi Božije.“

Tekst/foto/video: Dejan Vukić