Juče je u 21. nedelju po Duhovima služena Sveta arhijerejska liturgija u Hramu Hramu Svetog Jovana Vladimira u Baru. Protojerej-stavrofor Radivoje Krulj iz Eparhije diseldorfske i njemačke Srpske Pravoslavne Crkve, načalstvovao je Svetom službom a sasluživali su mu sveštenici barskog hrama protojerej-stavrofor Slobodan Zeković i protojereji Ljubomir Jovanović i Mladen Tomović. Za pjevnicom su odgovarali Maja Tomić i Vasilije Uskoković.
Po čitanju začala iz Svetog Jevanđelja, otac Radivoje obratio se vjernom narodu. Naglasivši da mu je velika radost kada služi u barskom hramu, otac Radivoje kaže da je očigledno danas imao sreću, jer je ova priča koju smo čuli u Jevanđelju jedna od rijetkih koje je sam Gospod i Bog i Spasitelj naš Isus Hristos protumačio:
„Priča o sijaču i sjemenu. O sjemenu koje je riječ Božija, koje je Jevanđelje Božije, koje je u centru našega spasenja, koje je zaista centar Bogopoznanja, čovjekopoznanja, izvor spoznaje čovjekovog smisla, njegovog života, njegovog puta ovdje na zemlji i smisla njegovog postojanja i njegovog krajnjeg cilja. Zato, braćo i sestre i draga djeco, Jevanđelje, ova knjiga, sjeme riječi Božije, jeste u centru ovdje na centralnom mjestu i ono se sa centralnog mjesta proiznosi, čita, i ono je u centru naše pažnje, naše ljubavi, u centru Crkve, u centru srca Crkve, a to je centar bogosluženja. I čuli ste kako Gospod kaže da sjeme koje padne kraj puta ne donese roda, ono koje padne na kamen. To smo mi ljudi koji najčešće, od kojih sam prvi ja, primimo nešto sa radošću, oduševljenjem, rekao bi nema kraja, ja ću ostati uvjek stamen, vjeran, u bilo kom poslu koga radimo, koje nam je novi izazov, ali vrlo brzo to oduševljenje presahne, osuši se.
Zašto? Gospod odgovara: „Zato što nema dobrog korjena.“ Ili pak, ono sjeme koje padne u trnje, i te brige kojima se brinemo, kojima živimo, iskušenja razna ga uguše i ne donese roda. I ono sjeme koje padne na dobru i plodnu zemlju, i čuli ste koje u trpljenju, istrpljenju, i upornosti, i odanosti, i vjeri, i nadi, i ljubavi donese rod. Meni se čini da je najvažnije ono što je centar našeg bića. Kao što je sjeme, kao što je Jevanđelje centar crkvenog života, centar Crkve, tako je nekako i srce centar našeg bića. Ne srce kao mišić, nego srce kao organ ljubavi i otvorenosti za Boga. Znate, na onom mjestu kad kaže: Da ti vidim srce, pa da vidim čiji si.
I da će nas poznati po onome u čemu nas zateče, a u stvari govori se o onome kako će biti naše srce, i kako će biti njegova spremnost da da odgovor. Često puta naši oci su nas učili i govorili da će mlakonje, oni koji su ni vino ni voda, i koji nismo ni tamo ni vamo, prosto sila Božija odbaciti, ispljunuti. Čak je bolje da su protivnici Crkve, ali i da to vatreno rade kao što je radio Savle, pa postao Pavle, vatreni pobornik i svjedok otvorenosti srca i spremnosti da postrada i da svedoči do kraja“, kazao je otac Radivoje.
