Jeromonah Agatangel (Budišin) načalstvovao je Svetom Liturgijom koja se u barskom hramu Svetog Jovana Vladimira služila na dan Uspenja Presvete Bogorodice. Sasluživali su mu protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, protojerej-stavrofor Božidar Nedeljković paroh smederevski, protojerej Ljubomir Jovanović i protojerej Mladen Tomović. Za pjevnicom su odgovarali Vasilije Uskoković, Nikola Zeković, Simeon Simulov i Aleksandar Božić dirigent iz eparhije sremske, uz pratnju hora „Sveti Jovan Vladimir“.

Praznici u toku godine, kaže otac Agatangel u svojoj besjedi, nisu samo istorijsko sjećanje na te događaje koji su bili nekada.

„Praznici crkveni su praobraz ili obraz toga šta treba i kako treba da bude sa nama, i šta i kako mi treba da dejstvujemo u našem životu. Smrt (usnuće) Božije Majke i njeno vaskrsenje, to je dio života svakoga od nas. Mi znamo da smrt nikoga ne ostavlja, ali znamo, ako vjerujemo Jevanđelju – Riječi Božijoj, da će Gospod vaskrsnuti nas i da će nas vaskrsnuti u život vječni.

I naše vaskrsenje, ono će biti posle naše smrti, ali naše vaskrsenje biva i svakog dana našega života, jer duhovno mi možemo umirati svaki dan. Telesno, možda smo mi zdravi, možda smo bez kakvih nekih bolesti, bez stradanja, ali grijeh koji nas, nažalost, pobjeđuje, on nas ubija duhovno. Ali, ako smo mi  u pokajanju, ako mi okrećemo lice naše i srce naše ka Hristu, mi vaskrsavamo sa njim svaki dan od smrti duhovne.

I tako se postepeno spremamo za sveopšte vaskrsenje naše, koje će biti u drugom dolasku Gospodnjem. I gledajući na Božiju Majku i na njeno uspenje – vaskrsenje, i nadajući se na svoje vaskrsenje u Carstvu Božijem, mi ne zaboravljamo da gledamo i život Božije Majke. Jer najčešće mi vidimo samo rezultat duhovnog života svetih ljudi i najčešće hoćemo da odmah i mi imamo takav rezultat.

Da smo mi odmah u Carstvu Božijem, da mi imamo neke duhovne darove, da mi iscjeljujemo, da mi imamo proroštvo, da imamo prozorljivost, da pomažemo ljudima blagodaću Božijom. Ali zaboravljamo da Gospod te darove i tu blagodat daje darom svojim, ali daje vidjeći trud ljudi svetih. Vidjeći život Božije Majke i znajući njen život, mi vidimo da je Ona s krotkim i smirenim srcem prenosila sve te događaje koji su bili u njenom životu. Ponekad ne možemo smjestiti u um naš, to što je Božija Majka vidjela i slušala, ali ne zaboravljamo da Ona, ne gledajući na sve te dobre i loše momente života njenoga, na to što je Ona vidjela stradanje sina svoga, i ne stradanje samo, nego smrt sina svoga, i ne običnu smrt, nego strašnu smrt sa mučenjem, Ona nije nikoga osudila, Ona nije nikom ništa loše rekla, Ona nije okrenula lice svoje od Boga i od ljudi i otišla u neko prazno mesto. Nego je Božija Majka uvijek bila sa apostolima. Ona je uvijek bila sa ljudima. Ona je svakoga čovjeka voljela, koga je vidjela u životu, čak i te koji su ubili sina njenoga.

Kroz velika stradanja, kroz velike podvige, kroz velika djela, Božija Majka je postala ta koju mi danas slavimo. Božija Majka je kroz ta djela svoja, ali blagodaću Božijom i vaskrsla i unasledovala Carstvo Božije zajedno sa tijelom svojim, kao i što i mi treba da nasledujemo to Carstvo, kada bude sveopšte Vaskrsenje. Zato je važno, da želeći i očekujući da se sretnemo sa Hristom, što je glavno u životu našem, mi isto treba da imamo tu ljubav Majke Božije, ka ljudima koji su pored nas, ka ljudima koje srijećemo u životu svome, ka svakome čoveku koga sretnemo na putu života svoga. Da imamo to smirenje i to trpljenje koje je Božija Majka imala. I ta ljubav naša koja je dar Božiji, ona će mnoge privesti u Carstvo Božije. Ne da bi nas slavili ili da bi nas hvalili, nego da bi nas bilo što više u Carstvu Božijem.“

Na kraju besjede otac Agatangel zaključuje da se „sjećajući praznika Božije Majke, sjećajući se praznika uspenja, usnuća i vaskrsenja Bogorodice, mi isto tako treba da gledamo i na naš život. Da vidimo kako živimo. Da li i mi, našim srcem i umom, idemo ka vaskrsenju svome? Da li mi čekamo susret sa Gospodom i kako ga očekujemo? Da bismo kad nastupi naša smrt i naše vaskrsenje, mi bili u radosti što srećemo Gospoda, srećemo Božiju Majku, srećemo te svete koji su se svojim životom proslavili u Gospodu i srećemo svakoga čovjeka koga smo vidjeli u našem životu. Jer ako nekoga ne volimo, ovdje kada smo, kako ćemo onda sa njim biti zajedno u Carstvu Božijem? Zato da nam Gospod da sile i molitvama Božije Majke, da i mi, barem mali dio te ljubavi njene, dobijemo od Gospoda u životu našem. Da taj naš mali podvig koji vršimo, dok smo u ovome svijetu, da bi smo u ljubavi Božijoj, sa Majkom Božijom i svim svetima, već u ovom životu, osjećali srcem svojim da idemo u Carstvo Božije, a po našem usnuću, da nas Gospod isto uzme i uznese u Carstvo svoje.“

Tekst/foto/video: Dejan Vukić