Po završetku večernje službe i akatista Majci Božijoj, u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira u Baru sinoć, 3. januara,  služen je pomen nevino postradalima u masakru koji je izvršen prvog dana nove 2025. godine na Cetinju. Pomen su služili: protojerej-stavrofor Slobodan Zeković, protojerej Mladen Tomović i protojerej Nikola Radović starješina Crkve Svetog Nikole u Starom Baru.

Vjernicima koji su došli da prinesu svoje molitve Gospodu za spas ovih nevinih duša, nakon odsluženog pomena obratio se otac Slobodan.

„Draga braćo i sestre, draga djeco, Gospod u Jevanđelju kaže da gje su dvoje ili troje sabrani u ime moje, tu sam i ja među njima. Nas večeras i inače na svim bogosluženjima u ovome hramu, ima mnogo više, a kad god nas ima dosta sabranih u ovoj svetinji i u drugim hramovima, onda i naša molitva biva i ljepša, i jača, i moćnija. A večeras smo se ovdje sabrali da se svi zajedno Bogu pomolimo za pokoj duša nevino postradalih, naše braće i sestara i nevine djece, koji su prije dvije noći mučenički i nevino postradali na Cetinju. Sa velikim bolom i nevjericom smo prije dvije noći primili tu strašnu vijest da se poslije 2,5 godine, koliko je prošlo od onoga prvoga zločina koji se u istom gradu desio, da se sličan masakr ponovio.

Ovoga puta još veći. Veći je broj žrtava, a ono što nas je posebno sve potreslo, što su se među nevino postradalima opet našla i djeca. Dva brata, dva dječaka, Jovan i Vukan, i još njih deset žrtava. Cijele su porodice zavijene u crno. Imamo i slučaj potresan, tragičan, porodice Martinović, gde su dva brata blizanca i njihovi roditelji postradali. Sve strašnija priča jedna od druge. U ovakvim trenucima teško je bilo šta smisleno reći. Kada se ovakve tragedije dese, ono što svi osjećamo kao potrebu jeste da ćutimo. Da ćutimo i da se Bogu molimo da se ovakve tragedije više nikada i nikome ne dese. Isto tako, ljudski je da se zapitamo i zbog čega i kako?

Mnogi će različite odgovore dati na to pitanje, ali ono što sigurno jeste negdje u korijenu svih ovih naših problema i stradanja, ne samo ovih tragedija koje su se desile na Cetinju, nego i drugih problema sa kojima se sretamo i kao pojedinci i kao narod, jeste da smo se otuđili od Boga. Otuđili od svetinje. A kada se čovjek otuđi od Boga, onda se neminovno i jedni od drugih otuđujemo. Gdje nema bogoljublja, tu se brzo pojavi bogoborstvo, a gde ima bogoborstva, tu onda ima i bratomržnje.

I jedini sigurni put da se kao narod iscijelimo i ozdravimo, jeste da se vratimo Bogu. Da se vratimo Hristu Gospodu i Njegovom Svetom jevanđelju, da se vratimo hrišćanskomu moralu, da se utvrđujemo u strahu Božijem i čestitosti, u vrlinskom hrišćanskom životu. Jer je to jedini sigurni put koji nas vodi ka spasenju i ako tim putem hodimo, jedino tako možemo sačuvati zdravlje duše svoje, a i tijela svoga. Zato da se svi potrudimo da se kroz pokajanje vratimo Gospodu, da se sa Njim izmirimo, da zagrlimo jedni druge kao istinska i prava braća.

Pogotovo u ove svete dane pred Roždestvo Hristovo oduvijek su se ljudi mirili i jedni drugima praštali. Da svoju djecu učimo pravim vrijednostima, hrišćanskim, jevanđelskim, a da bismo svoju djecu naučili takvim vrijednostima treba da se potrudimo mi, roditelji te djece. Da im damo primjer da mi takvim životom živimo, pa će se i djeca onda ugledati na svoje roditelje. Neka bi nam Gospod svima bio na pomoći u tome trudu ozdravljenja i ispravljenja našega života, istinskoga pokajanja i preumljenja.

I na kraju, još jednom, da se svi ovih dana Bogu pomolimo kako za pokoj duša nevino postradalih, tako i za uspješno i brzo ozdravljenje ranjenih, a isto tako da se Gospodu pomolimo da ožalošćenim porodicama podari utjehu i snagu da ovaj teški bol i stradanje koje ih je zadesilo, hrabro, sa vjerom, dostojanstveno iznesu.

Još jednom, neka je pokoj dušama svih nevino postradalih i da im Gospod podari mir i radost Carstva nebeskoga. Njihovim porodicama Gospod, koji jedini može da utješi ranjeno ljudsko srce, da podari takve utjehe i mira, i kao što rekosmo da se ovakvi zločini više nikada i nikome ne dese. Amin Bože daj.

Bog da im dušu prosti.“

Tekst/foto: Dejan Vukić